Maj 1999 ....................... [load english version ]

U sutonu tisine posmatram zalazak sunca. Moje oci, nedovoljno jake da podnesu udar sunceve svjetlosti, gledale su, a moje usi su cule. Nekada sam tu, a nekada nisam. Ponekad sa razlogom, a ponekad ne. Putujem ka sredistu Zemlje. Moj prevoz krece se sam, na silama vecim i jacim od svih. Primjecujem tamnu, ljubicastu svjetlost u daljini, ali se zaustavljam. Moj prevoz krece dalje, bez mene.

Izgubljen u cudu, stojao sam na nepoznatoj raskrsnici i pitao se gdje sam? Sunca nije bilo, nebeskog pokrivaca takodje. Nalazio sam se u utrobi majke Zemlje, negdje na pola puta.

Iz obliznjeg mraka prilaze mi misticni ljudi s cudnim, nekako zlim, ocima; bez sjenke na svjetlosti koja je obasjavala moju pojavu.

“Dobro… vece?..” iznenadjen pozdravljam i po prvi put osjecam priliv straha u mojim zilama. Bili su svuda oko mene.

“Vi ste zasigurno moje kreacije?” upitao sam sumnjicavo. Palo mi je na pamet da bi ovo mogla biti iluzija. To me ne bi zacudilo. Ipak, ovaj put nisam znao za Izlaz, ranije nikada nisam osjecao strah.

“Recite nesto!” panicno sam trazio njihove sjenke koje su bile neprimjetne.

“Ti! Konacno si dosao!” progovorio je jedan od njih upiruci prst u mene. Vec su bili dovoljno blizu da bi me mogli dotaknuti.

Iznenada, pjesma andjela. Eho njene harmonije odjekivao je iz jednog od mogucih pravaca. Skrenula mi je paznju. Ljudi su nestali.

Krenuo sam prema zvuku, iako nisam znao sta ga proizvodi. Bio sam opcinjen. U suprotnom smjeru cuo sam sum koji je bivao sve jaci. Crvena svjetlost postajala je nesnosljiva kako se magla pruzala po kamenoj stazi.

Zaustavio sam se. Pjesma andjela se cula s desna, dok su se zagonetna vrata mogla vidjeti lijevo. Ponovo sam u centru raskrsca. Zbunjen, osjecao sam potrebu da krenem jednim putem. Tako sam i krenuo. Lijevim.

Pruzio sam korak i vrata su se zatvorila iza mene. Bio sam prestravljen onim sto sam vidio. Zelio sam izaci, ali nisam mogao. Vrata su se zacrvenila do usijanja.

Gledao sam sve te demonske likove koji su lezali u ogromnoj pepeljari koju je obasjavala ista ona svjetlost. Bile su to sjenke.

Moj prevoz je ponovo tu. Letio sam preko neopisivih, paklenih dijelova svoje podsvijesti.

Zastao sam pred vlastitim likom. Samo sto to nisam bio ja. Svaki moj pokret ponavljao bi se kao u ogledalu, samo sto ogledala tu nije bilo. Dotakao sam ga i on je dotakao mene. Vrhunsko iskustvo.

“Da li si ti ja?” upitao sam svog drugog ja gledajuci ga ravno u oci.

“Ja sam ti, koliko si ti ja…” odgovorio je, ali se tu nije zaustavio, “…samo sto ti ovdje ne pripadas,” zavrsio je i nestao u magli.

Nastavio sam putovanje razmisljajuci o svojim rijecima. U neposrednoj blizini ugledao sam Izlaz, ali nisam uspio stici do njega. Sprijecio me andjeo koji je u jednoj ruci cuvao malu harfu, i jos uvijek svirao istu onu melodiju. Stajao je na vratima i nije mi dao prolaza. Nije me htio pustiti vani, na slobodu.

“Trebao sam krenuti desno!” glasno pomislih.

U tom trenutku, sve je nestalo. Opet gledam, opet cujem, a sve sto osjecam je potpuna crnina i tisina. Ostao sam saam. Gubim svijest.

Novo budjenje. Za mene je novi dan. Ustajem, a nalazim se u sredistu Zemlje. Opet sam na raskrsnici. Kuda da krenem?