April 1998 ........................... [load english version ]

Jesen kakva jeste, skrivala se mnoga iznenadenja iz godine u godinu i to me je naprosto izludivalo. Svakog jesenjeg dana bila bi ista prica, ista pitanja tako cesto postavljana u samo jednom danu. Zivjeti takve trenutke je zaista tesko, covjek ne zna sta da radi sa sobom. Tek nakon nekoliko sati dnevnog mentalnog izazivanja, rekao bih sebi da nisam normalan, ali bih se nazalost tako i osjecao zahvaljujuci jednom ofucanom godisnjem dobu. Jesen je, ipak, bila jedina sansa da se posvetim samom sebi nakon duge radne godine. A zasto bas jesen, odgovor je jednostavan, ne volim kisu. Da budem iskreniji, mrzim je. Ona je uvijek bila prisutna kako bi mi zagorcala i ovako sjeban zivot. Razmatrajuci cinjenice oko sebe, bilo bi mi jasno da cu citav jesenji dan provesti medu svoja cetiri zida, a i ostali dani ce prolaziti slicno kao i ovaj. S vremena na vrijeme cujem vrisak duboko u mojoj podsvijesti koji se ocajnicki bori za djelic slobode koji mu ne dozvoljavam. Sada sam opet tu, na istom mjestu u isto vrijeme i poput bijedne zrtve u zoni sumraka vrtim hronologiju proteklih dogadaja u svojoj glavi. Sjecam se prosle godine i jednog jesenjeg dana kada sam odlucio posjetiti biblioteku, jer je dan bio ocajan kao i ja.

Sjecam se…

Sjedio je u svojoj najdrazoj stolici, zamisljeno lupkao prstima po stolu i pri tome lagano okretao stranice nepoznate knjige. Na stolu sa njegove desne strane lezao je manji komad bijelog papira na koji je povremeno nesto zapisivao, vodeci racuna da svaka misao stane u jedan red. Cijelo to vrijeme, glavu je drzao pognutu tacno nad knjigom koju je citao vec pola sata. Povremeno je imao obicaj trgnuti se i iznenadeno me pogledati ravno u oci. Poslije toga je uzeo olovku i, po ko zna koji put, nesto zapisao na svoj dragocjeni papir. Svakih par minuta pogledao je misticni komad papira kao da mu nesto nije jasno. Izgledao je poprilicno zbunjen. Po njegovoj odjeci nisam mogao zakljuciti mnogo, a i rascupana, mada kratka kosa nije mi govorila nesto narocito. Djelimicno mi je bio poznat taj covjek, kao da sam ga vec jednom upoznao, ali njegovo izvanredno glatko, ali pomalo blijedo lice mi je skrenulo tu misao kad god sam dosao u vizualni kontakt s njim. Zelio sam saznati ko je on? Nisam tek tako mogao otici sa nerjesenom zagonetkom na umu…

Svjetlo se upalilo jer je napolju poceo padati mrak. Tamni oblaci su zaklanjali prolaz prirodnom svjetlu i pri tome stvarali razne kontraste i teksture. Da su bile normalne okolnosti pomislio bih da je vrijeme cudno, ali tada u takvoj situaciji, razmisljao sam o sasvim drugim stvarima. Tisina je bila svuda oko mene, obavijala me. Sve mi je licilo na savrsenu monotoniju. Pokusavao sam se rastresti i skinuti tezinu s uma koja me je teretila kao da sam bio u kakvom losem snu. Zatvorio sam oci i rukama protrljao lice. Opet isto. Nastavio sam citati svoj roman nadajuci se da cu tako potisnuti besmislice koje sam pomisljao.

Sati su odmicali, a tako se blizio i kraj Grishamovog trilera, knjige koju mi je preporucio sestrin prijatelj. Iako je zavrsetak bio dijelom tragican, roman je ostavio jak utisak na mene. Naime, knjiga mi se cinila izvanrednom. Zelio sam izvuci par stavki iz knjige pa sam pripremio komad papira i olovku. U momentu moje trenutne opustenosti sam ponovo cuo lupkanje prstiju od stol. Pogledao sam pravo i ponovo se zainteresovao za covjeka koji je jos uvijek sjedio preko puta mene. Vise nisam znao sta da mislim o njemu, o tom covjeku koji mi se cinio kao da vodi neki beznacajan zivot. Beznacajan? Sta zapravo predstavlja beznacajnost? – upitao sam se naposljetku. A onda je on ponovo pogledao u mene, ovaj put agresivnije. Nisam imao izbora nego da se pokorim njegovom pogledu. Spustio sam glavu i poceo zapisivati odredjene detalje iz Grishamovog trilera. Nakon nekoliko napisanih recenica i dva gutljaja vode, ponovo sam pogledao. Ovaj put tajanstvenog covjeka nije bilo. Umjesto njega, stajala je prazna stolica uredno uvucena u stol na kojem je bio samo onaj komad bijelog papira, i koji je zavrsio u smecu, jer ga je bibliotekarka tamo spustila. Blizilo se vrijeme zatvaranja. Htio sam znati sta je bilo na papiru, ali ga nisam uzeo. Bez jedne jedine rijeci i bez pozdrava, razduzio sam svoju knjigu i zbunjen napustio biblioteku krenuvsi u sumornu i hladnu noc.

Sta se tada zaista desilo, nikada mi nije bilo jasno. Spomenutog lika vise nisam vidao, a ponekad sam se pitao da li se to uopste dogodilo ili je to bio samo plod moje maste. Misleci na to, sasvim ironicno bih se upitao sta je stvarno, a sta nije.

A kisa? Ona je padala… i padala… i  p a d a l a.